недеља, 23. април 2017.

„Mene samo mama i tata vole, ostali su me odbacili...“


Postoji podugačka lista razloga „ZA“ vaspitanje, odnosno usvajanje pravila u porodici. Evo jednog od najvažnijih- socijalizacija. Imamo dva preduslova za pravi put . Prvi je da pravila, u sličnim oblicima, važe za sve članove porodice-najjači uticaj modela i osećaj pravednosti, a drugi je da napravimo jasnu razliku između čuvanja dece i vaspitanja dece. Prvi uslov je jasan. Čuvanje dece bez vaspitnog uticaja se dešava u mnogim porodicama i može trajati jako dugo. Takvo dete nema saznanje da postoje nepromenljiva pravila , koja nemaju nikakve veze sa emocijama. Kod dece koju roditelji ne uče poštovanju pravila razvija se veza: voliš me - daj mi, poslušaj me, uradi kako ja želim, lepo mi se obraćaj , iako ja na tebe vičem i pošuj me kao osobu, iako ja tebe ne poštujem. Ako u porodici postoje nepromenljiva pravila (naprimer : izuvanje, pranje ruku, sedenje za stolom, vezivanje u autu, tišina u ulazu zgrade, pozdravljanje poznatih prolaznika, zahvaljivanje u prodavnici, čekanje u redu, ne diranje tuđih stvari bez pitanja....) dete je spremno da usvaja nova pravila ponašanja u vrtiću, kasnije školi, u gostima, na ekskurziji, kod lekara.. Dete na koje se u kontinuitetu vaspitno utiče svesno je da pravila ponašanja i ljubav , podrška i prihvatanje njega kao osobe idu zajedno, pa kod njega pravila ne izazivaju osećaj odbačenosti , ni strah. Razlika u shvatanju pravila ova dva deteta je velika i nepripremljeno dete vodi ka zaključku : „mene samo mama i tata vole, ostali su me odbacili“, što izuzetno loše utiče na samopouzdanje deteta. Postoje pravci u psihologiji i pedagogiji koji su svoja istraživanja i zaključke fokusirali isključivo na uticaj porodice (često bez povezanosti sa sistemom u koji će se dete pre ili kasnije uključiti) i predložili roditeljima duge razgovore sa decom za svaki zahtev koji se u toku dana stavlja pred dete. To često jeste najbolji način, ali ukoliko postoje uslovi za razgovor, a to znači da je dete skoncentrisano na temu o kojoj je reč i u razgovoru učestvuje. Ukoliko vi govorite , a dete vas ne sluša i ne odgovara na vaša pitanja - to nije razgovor. Ukoliko dete na razgovor ne reaguje , roditelji u nedostatku metoda za vaspitanje , često donose zaključak da je dete jakog karaktera, radoznalo, tvrdoglavo, tačno zna šta želi , spava mu se ... tj. pribegavaju „linijama manjeg otpora“ i time samo odlažu priznanje da su nemoćni. Raste dete, rastu i problemi. Sistem ne može funkcionisati na taj način i uvažavati individualnost u tom smislu, jer bi to ugrožavalo drugu decu. Vrlo jasno . Postavljanje pravila je lako samo u tekstovima, ali nakon dugih i teških „nadmudrivanja“ i „nadmetanja“ roditelj mora biti pobednik u „bitkama“ koje bira za dobrobit svog deteta. Kako god, ali ne sme odustati. Možda neće biti prijatno, gotovo sigurno neće. Ali ne bojte se. U toku samo jednog dana vaše dete ćete poljubiti i zagrliti bezbroj puta, reći mu i pokazati koliko je voljeno, ali pravila moraju da postoje i to nema veze sa emocijama. Pravila donose bezbednost i dobru organizaciju porodice u kojoj svako ima pravo na želje i svoja interesovanja, a ne samo dete. Dete će pravila vremenom zavoleti i kao odrasla osoba na ista biti ponosan. Često možete čuti odrasle koji govore : „Moji roditelji su znali šta rade, njihov pogled mi je bio dovoljan i zahvaljujući tome ja nisam otišao stranputicom“. Nemojte dozvoliti da , kada deca odrastu vi budete krivci , jer ih niste usmerili, onda kada oni nisu bili svesni uzročno-posledične veze u gotovo svim sverama života.
Primeri:
- Dete ne želi da nosi protezu, ali ćete mu sa 25 godina dati 1000 evra i nosiće metalnu dve godine, jer to niste uradili na vreme, poštujući želje deteta.
- Dete je odraslo u ubeđenju da uvek treba poštovati svoje želje i voditi se isključivo svojim emocijama i tako će ostati bez drugara.
- Dete smatra da je autoritet diskutabilan i smatra da je nastavnik matematike nedorastao svom pozivu pa se tako i ophodi prema njemu. Naravno, polagaće, ponavljaće i patiće. Autoritet jeste diskutabilan, ali i ti kao sagovornik prvo moraš dorasti temi.
- Deca ne vole da uče, ali odrasli ne vole da rade teške poslove koji ima se ne dopadaju, a najmanje da budu fizička radna snaga i na najnižoj lestvici društva. A i vaše dete će odrasti...
- Dete odraste u ubeđenju da mu pripada sve što želi, ali devojci u koju je zaljubljen se sviđa drugi momak...

недеља, 26. фебруар 2017.

Pomoć oko škole je tu, odmah iza tebe!



Svesni da vreme ne možemo da vratimo ukoliko pogrešimo , stvara se priličan pritisak kod većine roditelja prilikom doziranja roditeljskog angažovanja oko školskih obaveza.
U školu kreće malo biće koje je do juče bilo opštehvaljeno ukoliko je spavalo, jelo i nije se svađalo sa okolinom, radni listovi ponekad. Očekivanja rastu u nepoznatom smeru, hiljadu pitanja i sati sedenja utrčali su u njihov život naglo. Sem šarene torbe i pernice na tri sprata većina novosti ne spada u najzabavniji provod. Takmičarski duh pojedinih roditelja prvaka neumoljivo raste i prava je prilika da predstave slova kao kompjuterska. Možda će vas to opteretiti, ali ne dajte se prevariti. Korelacija između uspeha u prvom razredu i u životu apsolutno ne postoji. Setite se toga svaki put kada osetite strah ili da vas obuzima nestrpljenje. Ali odnos prema saznanju, školi, autoritetima i svojim obavezama itekako. Dakle , skoncentrišite se na proces i pristup , a manje na rezultat. Napredak neće izostati, ali brzina će biti u skladu sa mogućnostima deteta koje MORA imati i slobodno vreme za igru, odmor, druženje.  Naći balans i što spontanije organizovati vreme je deo u kom će vaša uloga biti izuzetno važna. Ukoliko u toj organizaciji veći deo dana dete uči i vežba, pa nema slobodno vreme i to je neophodno za savladavanje gradiva, negde postoji problem. Obično je to pristup gradivu koje dete ne razume. Na primer tri ista zadatka uvek iznova rešava sporo i uz pomoć. Tada je vreme za sugestije pre svega učitelja, a možda i pedagoga ili psihologa. To najčešće ne znači da dete ima kognitivnih problema, već u najvećem broju slučajeva da su neki pojmovi detetu ostali nejasni ,  gradivo usvaja „napamet“ i slični rešivi problemi.
Da biste na najbolji način pomogli detetu , potrebno je da prilično dobro poznajete i realno sagledate mogućnosti svog deteta. Zaboravite drugu decu i sagledajte svoje bez poređenja i ličnih ambicija. Ako preskačete stepenice , bićete nestabilni.
Na samom početku prvog razreda , u septembru računajte da ste u školu krenuli i vi, jer je vreme da upoznate novu stranu vašeg deteta.  Pratite zahteve koji se stavljaju pred vaše zbunjeno i umorno dete i pobrinite se da ne naiđe na nepremostive tvrđave. Tu ste za dete, ali oprezno. Ispratite da li uočava linije i kockice i da li shvata  čemu služe. Mnoga dečica će preskakati strane, a svesku svaki put okrenuti na drugu stranu. Pomozite im da pravilno koriste školski pribor. Prvih mesec dana pratite viber grupe ili na drugi način budite u kontaktu sa ostalim roditeljima kako biste mogli da proverite u kojoj meri je vaše dete skoncentrisano i da li pamti. Kada shvatite da je dete zaboravilo, primenite sledeći savet i dobro ga zapamtite jer će vam trebati do kraja školovanja vašeg deteta: nikada, ali nikada ne dajte deci gotove odgovore. Ukoliko se uključujete , svoju pomoć pružite navođenjem na odgovor i motivacijom na razmišljanje. Tu leži ključ samostalnosti.
Volim  primere:
Od prijateljice čije je dete u razredu sa vašim ste čuli da iz srpskog imaju domaći zadatak i da za čas likovnog treba da ponesu plastelin.
Vi: Koje obaveze imaš za sutra?
Dete: Nemam ništa.
Vi: Pogledajmo koje časove imaš , pa razmisli još jednom.
Dete: Pogleda (obavezno). Nemam ništa. Pitaj nekoga.
Vi: To su tvoje obaveze i jako je važno da pamtiš sam/a. Hajde da pogledamo zajedno. Pokaži mi šta ste radili, pokušaj da se setiš...
Pokušaji traju minimum 15-20 minuta i dete za to vreme konstantno motivišete da razmišlja o tome pitanjima. Vrlo brzo dete će shvatiti da je lakše zapamtiti na času. Kupite male stikere koje će lepiti na stranu gde je domaći, zaokruživanje  ili mu predstavite neku sličnu taktiku za obeležavanje.
Ukoliko se ne seti  napravite se da ste poverovali i pustite dete da ode bez domaćeg. Na individualnom razgovoru upoznajte učitelja sa svojim stavom i kažite da ste tu za dete ukoliko učitelj proceni da mu u bilo čemu treba pomoć i podrška, ali da ćete za početak pokušati da odgovornost prebacite na dete. Drugi , treći..deseti put neka motivacija deteta da se seti bude sve duža. Ponekad   otkijte detetu da samo imate informaciju da postoji domaći zadatak, ali ne znate šta. Ponekad ga potpuno dovedite do rešenja... Sve kombinacije pokušaja su dobre, jer zahtevaju aktivno mišljenje deteta. Jedino loše je:
Vi: Na viber grupi piše na strani broj 5. zadatak 3. i za likovno ponesi plastelin.
Ceo prvi razred je opisno ocenjivanje, jer je to period kada neurađen domaći ne donosi lošu ocenu , već je signal da mora pažljivije da se sluša , stiče se odgovornost prema novim obavezama, uklapa u novu sredinu, „preživljava“ odgovaranje pred celim razredom i ujednačava predznanje. Dakle, ne plašite se da dete pošaljete „po opomenu“. Ne obavljate dečje zadatke da bi se opomena izbegla.  . To je dobro za njega/nju. Zlata vredno. Reč učitelja/ce je velika za dete i jača od vaše trenutno. Neka ga on/ona prekori. Sada je pravo vreme .
Kada ste konačno saznali šta je za domaći, dete bi trebalo u miru i na osvetljenom mestu da uradi ceo zadatak samostalno u atmosferi koja liči na kontrolni zadatak u školi. Dakle bez pitanja. Naravno, ono će Vam se obraćati tri puta u dva munuta, ali vi polako i lepim tonom odgovorite: Tu sam da ti pomognem, samo prvo uradi sam/a sve što znaš, a ja ću ti pregledati i objasniti sve što ne znaš. Nemojte upasti u klopku da odgovorima uradite zadatak umesto deteta, jer će im se to brzo „osladiti“. Pokušajte da budete uporniji i stvorite kod deteta naviku da na ovaj način radi domaće zadatke. To će mu pomoći i kada radi kontrolni zadatak u školi. Domaći je završen. Za svaki zadatak koji nije tačno urađen pojasnite gradivo i zadajte tri nova zadatka. Tek kada dete samostalno reši bar 2  slična zadatka UZASTOPNO  može se reći da je usvojilo, do tada izmišljajte nove primere. Kada nije tačno rešenje nikako  ne dajte tačan odgovor , već ponovo pitanjima dovedite dete do odgovora. Dakle konstatujete da nije tačno i prebrojite greške, pa zahtevate od deteta da ih pronađe. Naravno, dete će brzo zaključiti da ukoliko je skoncentrisano i veći dao uradi samostalno imaće manje posla i više slobodnog vremena za igru. Nekada se ovaj način pomoći pretvara u igre bez granica, ali je to jedan od najuspešnijih puteva do samostalnosti. Razlikovati ono što dete zaista ne zna i ne razume  (što samim tim ne možete ni očekivati da će samostalno uraditi) od onoga za šta nije dovoljno skoncentrisano ili ne ulaže dovoljno truda je teže nego što vam se čini. E tu se od vas očekuje da uložite napor.
Da bi jednog dana neko mogao da podigne teg od 70 kg , mora podizati lakse tegiće jedno vreme. Da bi neko mogao da trči maraton, prvo mora trčati kraće staze. Da bi dete moglo uspešno da završi srednju školu i fakultet, prvo mora samostalno da završi osnovnu školu. U sedmi razred , bez bar tri privatna nastavnika , može samo ako razrede koji predhode završi manje-više bez mame, tate i tetke koji stvaraju lažnu sliku znanja koja se ruši kao kula od karata kasnije.
Za stariju decu važe ista pravila , ali ukoliko ste iz teksta zaključili da ste na pogrešne načine davali podršku detetu krenite sa ispravkama POSTUPNO. Najveći problem je kada roditelj pruža podršku  davanjem gotovih rešenja u prethodnim razredima , a onda u sedmom, na primer , odluči da je momenat da se dete osamostali i naglo se isključi. To nije moguće i dete nije spremno za teret koji preuzima. Rekli smo prvo lakši teg, pa nakon vežbe teži. Nikako drugačije. Ukoliko dete ima privatne časove pratite i proverite da li vode ka samostalnosti ili ka zavisnosti od istih, koja naravno onome ko ih drži i naplaćuje često odgovara.
„Učenje učenja“ je zlata vredno. Odvajanje bitnog od manje bitnog pod broj jedan. Korišćenje margina na kojima se izdvajaju najbitnije reči, zatim različiti oblici mapa uma (šeme ličnih asocijacija) , povezivanje sa životnim primerima, pamćenje po novim primerima ...sve su to tehnike koje omogućavaju pored lakšeg i bržeg pamćenja i neuporedivo brže preslišavanje i podsećanje.
Kao roditelj ćete najviše pomoći ako uočite da dete ulaže previše truda bez rezultata i tada ukoliko ne uočavate razlog potražite stručnu pomoć u školi. Pomoći ćete detetu dobrom porodičnom organizacijom vremena. Predstavite detetu sva lepa zanimanja koja se bez škole ne mogu obavljati. Mnogo je načina da učestvujete u obrazovanju svog deteta, ali zapamtite : nikada ne dajte gotove odgovore lako J

субота, 25. фебруар 2017.

"Vrati mu" kao odmoć


U najvećem broju slučajeva ono što ne mogu da reše roditelji, vaspitači , nastavnici ..ne može ni dete. Vaš savet „Pa vrati mu“ , dodatno će opteretiti dete . Tu nastaje niz problema. Lepo vaspitano dete će izuzetno teško podneti kritiku svog vaspitača/učitelja , a neminovno će nakon tuče biti opomenuto i ukoreno. Za većinu dece do polaska u školu , a i kasnije,  je veći stres nepoštovanje pravila institucije koju pohađaju , nego bilo šta što vršnjak može da im uradi. Nemojte to zaboraviti.  
I? Da li onda dete mora da trpi vršnjačko nasilje? Naravno da ne, ali u svakom slučaju je po dete štetno da rešava samo probleme ovog tipa.  To je dužnost odraslih. Vaspitač ili učitelj  je često nemoćan  da samostalno pozitivno reši sve konflikte situacije, ali iza svakoga ko direktno  radi sa decom stoji Tim za zaštitu od nasilja, koji je u obavezi da reaguje. To je pravo Vašeg deteta i nemojte dozvoliti da Vam ga bilo ko oduzme. Samim tim vaspitač ili nastavnik ne mogu se predstaviti nemoćnim pred roditeljima i tu završiti temu. Oni su obavezni da Tim upoznaju sa slučajem i pokrenu razmatranje na višem nivou. Ukoliko se roditelji deteta koje vrši nasilje ne odazivaju na pozive iz škole/vrtića i slično , to se smatra zanemarivanjem deteta i u proces se uključuje Centar za socijalni rad. Pitanje broj jedan za Vas : da li je o nasilju reč? Pokušajte da procenite.
Možda Vaše dete može zauzimanjem  drugačijeg stava da se zaštiti, a za to mu je neophodna pomoć, stručna ili Vaša.  Možda će mu značiti da nauči da nije važno šta ko priča o njemu i da bi trebalo da veruje u sebe i svoje izbore, neobazirući se na opaske sa strane. Možda mu treba zagrljaj i razgovor, neki relaksirajući hobi, podrška pri socijalizaciji...Sve će mu pomoći više od šturog saveta: „Budi isti kao on i vrati mu“. Većina dece može i sama toga da se seti, ali procenjuju da je suviše rizično. Ulje na vatru dolivaju roditelji koji dodatno ponize svoje dete komentarima o njegovim tobože slabostima i nesposobnostida se snađe i odbrani. Takvim roditejima bi bilo interesantno ponuditi da odmere snage sa nekim  jačim i agresivnijim od sebe. Nasilje je teren nasilnika i nerealno je očekivati nadmoć deteta koje ne oseća bes, agresiju niti želju za obračunom. A srećna deca to ne osećaju. To je kao da ubacite u bazen dete koje ne zna da pliva i posavetujete ga da pobedi iskusnog plivača. Pa i niste mu od neke pomoći. U svakom slučaju bar do završetka nižih razreda osnovne škole odrasli bi morali da rešavaju ozbiljne probleme. Čak iako sistem potpuno „zakaže“, preuzmite na sebe. Kontaktirajte roditelje drugog deteta.  Ne ostavljajte dete samo.
U starijim razredima tema je sve ozbiljnija. Savet roditeljima je da sa decom polemišu o što više situacija kako bi dete naučilo da PROCENI SITUACIJU što bolje. Evo nekih primera:
1.       Tri momka , fizički jaka i spremna vraćaju se iz izlaska i sreću se sa grupom navijača. Navijači počinju sa provokacijama...Da li je rešenje da momci pokušaju da pobegnu ili da im „vrate“? Ukoliko se potuku, da li će navijači postati smireniji i više nikoga neće dirati? Ili će ih sutradan naći i pokušati osvetu? Gde je kraj? Koji je smisao?
2.       Noć je i dolazi otac u alkoholisanom stanju, budi majku i tuče je. Dete se budi i otac ga istuče. Ujutru ga bez zadovoljenih osnovnih potreba šalju u školu. Dete je puno besa i bez volje za životom, jer lepotu života ne prepoznaje. Svejedno mu je šta će biti sa njim, pa se za sebe uopšte ne boji. Sreće se sa Vašim sinom i otima mu užinu.....Da li je bolje da taj konflikt reše sami ili da uključe odrasle?
3.       Drugar mu se podsmeva i omalovažava ga...
4.       ....
Dovoljno primera da zaključimo da nije pravi savet „vrati mu“, već „proceni situaciju“. Kada bi deca to lako naučila ili znala šta tačno znači „vrati mu“ , bila bi zakonski kažnjavana za svoje greške i u potpunosti odgovorna za svoje postupke. Kada je konflikt između dece u pitanju najčešće obe strane misle da su samo vratile.
Važan savet je da se preko roditelja dece iz razreda i naravno nastavnika,  detaljnije raspitate , ukoliko sumnjate na ozbiljne oblike nasilja. Možda dete ne želi da Vas uznemirava, pa Vam ne govori celu istinu. Deca mnogo otvorenije prepričavaju događaje kada nisu akteri istih.
Pitajte sebe : da li ćemo ih spremati za ozbiljna zanimanja, gde su taktika, timski rad i  samokontrola  preduslovi ili za „lude devedesete“. 
Mnogo više razumevanja, empatije, taktike i truda za rešavanje  problema vršnjačkog nasilja treba od saveta „vrati mu“ i žao mi je što smo laki na tako velikim rečima.

 Ne prepuštajte svoju decu slučaju. Uozbiljite se.

среда, 22. фебруар 2017.

SKORO PA ISTINITA PRIČA:


Marko i Nikola su drugari iz istog odeljenja drugog razreda. Marko je inteligentno dete , raste u porodici koja smatra da deca treba sama da rešavaju probleme između sebe po svaku cenu. Nikola je veseo i opušten dečak i roditelji ga savetuju da mirnim putem rešava konflikte sa drugarima, a ako ne uspe da ipak kaze odraslima.
Posle škole igrali su fudbal i Nikola je primio gol. Marko mu je zbog toga udario šamar. Nikola se , po dogovoru sa roditeljima nije tukao i nije mu vratio, već je ispričao roditeljima.
Kod tata ova dva dečaka situacija je obrnuta. Markov tata svira gitaru i nije sportski tip, dok je Nikolin razvijeniji, jači, viši i spretniji. Čuli su se telefonom :
Nikolin tata: "Molim te kaži sinu da izbegava tuču, mali su, ne znaju da procene ni snagu ni situaciju, mogu ozbiljno da se povrede. "
Markov tata: "Znam sta se desilo i smatram da je Nikola trebao sam da se brani, a ne tebi da govori. Neka sami to reše-dečaci su"
Nikolin tata: "Nema problema, neka bude po tvom. Povedi sina i vidimo se u 15h kod Sajma da pokažemo sinovima kako se to radi, tako će najbolje razumeti"
Markov tata: "Nema potrebe da budemo napeti, zar ne možemo to kao ljudi da rešimo"
Nikolin tata: "Ali mi smo muškarci, normalno je da te prebijem ako se ne slažem sa tobom, a ti ćeš se braniti..ili te nisam dobro razumeo"
Marko više nije dirao Nikolu.

недеља, 29. јануар 2017.

Ko je ovde dete?


Uta ta ta ! Nekada je to označavalo dečije odnose. A danas?
Moderno roditeljstvo zašarenilo se čitavom lepezom novotarija , razumnih i štetnih. Bilo kako bilo, u tom lavirintu nije lako naći pravi put, ni brzinu kretanja.
Ističe se neverovatan takmičarski duh roditelja. Naravno, ne takmiče se oni. Ali imaju svoje borce, koji doduše još ne znaju o čemu se radi. To su deca.
Pričamo uz kafu i pišemo na društvenim mrežama, šaljemo slike i hvalimo se, hvalimo da smo prvi, najbolji , najbrži. Pardon, ne mi-naša fantastična deca.
Prosek je neprihvatljiv u toj priči. Nekada su deca nerazumno imala želju da skijaju sa tri godine, voze bicikl bez točkića sa dve, plivaju bez mišića sa tri, izmišljala jezik i hvalila se da su poliglote sa šest i igrala se da su odrasli sa svojih osam godina. Roditelji su u to poverovali , ne kaobajagi- stvarno, najstvarnije..i trka je počela...
„Moja je kuća veća od tvoje“, „moja su kola bolja“, „ moja je jakna lepša i skuplja“, „mi se volimo-pogledajte“ ...zar to nisu priče za decu? Odrasli znaju da sreća nije ni u brzini, ni u veličini, a posebno ne u tome da se brzo stari i raste. Zašto je mama srećna jer dete sa 8 godina više ne koristi igračke?
Ne dozvolite sebi da zalutate !!! Neka većina razumnih roditelja pobedi, neka zapuši uši na "lovačke priče" i uživa u normalnom detinjstvu svog deteta.

субота, 21. јануар 2017.

Priprema za veliki odmor....i školu

                                               



 Veliki je dan kada dete kreće u školu i dugačka je godina koja ima za cilj da se dete za školu pripremi i zainteresuje.  Predškolski program ne priprema za natprosečnost, takmičenja, ostvarivanja zamišljenih ambicija rodbine. Ta godina ne sme biti prostor za takmičenje među decom, a još manje između roditelja i vrtića sa različitim programima.  Najvazniji zadatak predškolskog programa je da  dete zavoli saznanje. Ima predškolsko još važnih ciljeva, kao što je da se dete na odmoru između časova oseća prijatno. Šta je važnije? Priprema za čas ili priprema za odmor? Oba, ali ako moram da biram , biram odmor.
    Prvo zvono i kraj prvog časa. Juuuriš!!! Ali gde  je jakna, kako da je zakopčam brže, odvezala mi se pertla...samopouzdanje pada. Jasno Vam je kako,  na vreme da pomognete.
  „Grozna ti je frizura“, „zašto si tako nizak“ , „“gde si kupila tu odvratnu torbu“ i „ne možeš da se igraš sa nama“...naivno je očekivati da će slične neprijatnosti u potpunosti izostati u dijalogu sa novim drugaricama/drugarima. Igrajte se sa decom igre uloga. Preuzmite ulogu nekoga ko vređa, budite grubi, a u analizi nakon igre  ukažite detetu da to i nema baš puno veze sa njim/njom, već je u dijalogu sa nečijim (NE)vaspitanjem ili  neslanom šalom. Zatim  „uvucite“ dete u loše društvo i zajedno njim napravite problem,  nakon toga pred odraslom bliskom osobom, koja je u igri direktor škole, Vi se vešto izvucite, a Vaše dete dovedite u situaciju da snosi svu odgovornost samo...Prvi put će dete lako nasesti, već sledeći put neće..pokušajte. A i biće to bliski sustret sa simulacijom nepravde. Šta je poenta? Kada dete doživi tako nešto u školi , manje lično će shvatiti celu situaciju i naučiće da prepozna neke od nepoželjnih modela ponašanja i na vreme se skloni.
  Dete će svoje nove veštine prvo pokazati Vama, budite realni. Ako je za pohvalu-pohvalite, a ako je ispodprosečno pomozite idejama da bude  bolje. Motivišite dete da se usavršava. Dakle samo centimetar iznad trenutnih mogućnosti. Centimetar po cetimetar. Nikako 3 centimetra. Razumeli smo se. Zašto? Biće lepših crteža i radova od njegovih/njenih , biće momenata kada im drugar iz klupe kaže „ružno je „.Dete dobija oštre kritičare. Pripremite ga i tako amortizujte situaciju . Svako je dobar u nečemu i niko u svemu. Vaše dete će biti srećnije ako to zna.
 Tanka je linija između radoznalosti i zapitkivanja bez reda i redosleda. Zajedno sa detetom utvrdite momente kada je u redu postavljati pitanja, a kada ne.  Naučite dete da to što učiteljica ne uvažava njegove predloge šta bi mogli danas da rade na času, ne znači da ga je ona odbacila. Zna se ko vodi čas. Kada bude vreme da učenici kažu šta misle i iznesu predloge učiteljica će im to reći.
 Važno je da dete zna da kaže „ne, hvala“. A polako započnite i  priču o lojalnom prijateljstvu u kom nije sve podređeno našoj ugodnosti. Neki to nikada ne nauče.
  Ljudi su različiti i deca su različita. Sličan se sličnom raduje i to je naš svet. Objasnite detetu da raznolikost ostatka sveta i nema baš puno veze sa njim/njom i da je srazmerno tome moguće da ih promenimo, dakle minimalno. Pokažite im na primeru kako se istim stvarima neki ljudi oduševljavaju, dok ih istovremeno drugi smatraju besmislenim. Zajedno gradite male tvrđave.
  Naučite dete da kada god je u dilemi postavi sebi pitanje : Ima li to veze sa mnom? Odgovor će detetu pomoći da napraviti razliku između tužibabe i onoga ko to nije. Polako upoznajte dete zašto je važno da roditelji imaju  informacije o dešavanjima u školi , da se i Vama svašta dešavalo i da ćete zajedno smisliti taktiku za rešavanje problema, ukoliko se pojave. I kada budete bili sigurni da je dete potpuno otvoreno sa Vama , ipak  pitajte jos nekog roditelja iz odeljenja o verziji njihovih mališana. Svako ima svoje „naočare“ , a naučiti dete da bude realno je u domenu naučne fantastike jedno duže vreme. Drugo, možda Vam neke važne događaje neće reći, samo da Vas ne uznemiri.
U prvom periodu odrastanja je poželjni  uticaj VASPITNO – obrazovni, a u sledećoj fazi odrastanja je OBRAZOVNO -  vaspitni. Jedno bez drugog ne mogu, ali predlog priorireta je taj.
Kako da ih pripremite za obrazovni deo?
Lekcija broj 1 : Normalno je grešiti , nije sramota pitati, kao ni pogrešno odgovoriti.
Lekcija broj 2:  Šta je najvažnije: TRUDITI SE !!!  Postoji ocena 3  kao znak da  gradivo treba obraditi drugačije ili model učenja korigovati i ocena 3 kao posledica nedostatka trudai odgovornosti - ove dve ocene se  znatno razlikuju.
Lekcija broj 3: Svako ima svoja prava  I ODGOVORNOSTI.
Konkretno: Vežbajte koncentraciju kod dece tako što ćete se igrati restorana i povećavati porudzbinu ili ih zamolite da obave 2, pa 3 , pa 4 vezane radnje (naprimer: stavi šolju u kuhinju, molim te donesi mi telefon i dođi na poljubac). Brojte sa decom kuće, znakove, ulice koje su sa leve i sa desne strane,  pa malo brojte unazad. Svakodnevno i svuda oko sebe pronaći ćete priliku da im pokažete izled potrebnih simbola. Igrajte igru "na slovo na slovo", zajedno delite reči na slova i slogove, tražite slova u rečima i navikavajte ih da sedite i razgovarate, obratite pažnju na pravilno držanje  olovke, podstaknite dete da ilustruje pesme, događaje, zajedno opisujte stvari oko sebe....to će biti sasvim dovoljno. Ako dete samo prevaziđe ta saznanja - super, ako ne – ne brinite. Važno je i da peva i da trči,  pravi kompromise, da mašta, da ceni ono što ima, da je veselo, da je dete (a ne dama ili muškarac). Da plače , da se smeje , da tuguje, da se raduje, da dobije i ne dobije ono što želi. Važno je da upozna i prihvati sve vrste emocija kao sastavni deo lepog života
U proceni učitelja/ce, obratite najviše pažnje na uticaj metoda koje koristi, na samopouzdanje Vašeg deteta i odnos prema školi uopšte. Ako imate dilemu oko programa, posavetujte se sa nekim stručnim licem. Diktati, sastavi i „kukice“ na slovima  imaju svoj smisao i ne podrazumevaju čitanje i pisanje pre škole. U prvom razredu nema ocena. U školi se u prvom redu ocenjuje napredak, pa bi te ocene bile nerealne zbog različitog nivoa predznanja. Dakle, to je još cela jedna godina pripreme za ocene.  Biće Vam lakše ako Vam neko pojasni . 
Pričajte im svoje uspomene iz škole, upoznajte ih sa drugarima iz tog perioda, ako imate sreće pa ste u kontaktu sa njima. Niste bili nepogrešivi, priznajte im to uz racionalnu selekciju informacija.
 U toku celog roditeljskog staža, prioritet je reći, pokazati i dokazati detetu da je u svakom momentu jako, najače prihvaćeno i voljeno sa svim svojim nesavršenostima i vrlinama.
Srećno i hrabro , jer  program ovakav kakav je , za našu dečicu je savladiv.



петак, 7. август 2015.

UPUTSTVO ZA UPOTREBU



ČVRST TEMELJ ZA KVALITETNU KUĆU                                       

Pedogoško -psihološka služba, u škole i vrtiće je ušla u prvom redu preporukama Ministarstva i Zakonskim nalozima, a veoma malo uočenom potrebom iz škola. To je i razlog što je i nakon dugogodišnje prakse , često i oštro kritikovana, osporavana , a neretko i doživljavana kao nepotrebna, jer u školama i vrtićima su svi pedagozi. Bilo kako bilo, ona je opstala, ponajviše svojom upornošću u menjanju shvatanja školskih ljudi, roditelja i učenika, tako da svoj, veoma složen rad, sada obavljamo u boljim uslovima, pa neretko dobijamo i pohvale.
   Nije lako definisati šta je sve posao ove službe, jer njene aktivnosti su u svim područjima rada škole, ali ipak to su 1. Rutinski poslovi (planiranje i programiranje, instruktivni rad, vrednovanje rada,...) 2.Istrazivacki rad, 3.Razne analize,.
   Škole su po definiciji obrazovno-vaspitne ustanove. Bez straha da pogrešim ističem da je obrazovna funkcija predozirana, a vaspitna gotovo teško uočljiva i to je ogroman prostor u kome ova služba može da opravda svoj rad, odnosno da da najveći doprinos.
 Više puta vršene su reforme školskih obaveza učenika i svaka je išla sa maksimom da se rasterete učenici i nastavnici i svaka, ama baš svaka se završavala novim opterećenjima.
     Odavno smo prešli razumnu granicu kada su dnevne i nedeljne obaveze  učenika u pitanju. Naši prvaci u osnovnoj školi  imaju dane sa  pet časova, petaci preko 30 časova nedeljno, a učenici stručnih srednjih škola neretko i po osam časova dnevno...
     Matematičari samo što integrale  nisu spustili u osnovnu školu ( u srednjim su odavno, a da li neko zna inženjera koji je u toku svog radnog veka, u bilo kom poslu upotrebio neki od integrala), fizičari operišu sa vektorima ( sila- šesti razred ) u osnovnoj školi,  iako ih matematičari u osnovnoj školi ne pominju, geografi su posebna priča, rogobatni termini u petom razredu i obim nebitnih informacija, koji kod nerazumnih nastavnika ugrožavaju mentalno zdravlje učenika
Gubimo iz vida da Zakon o radu za odrasle propisuje radnu nedelju od 40 sati, a da li je neko sabrao obavezne školske aktivnosti vrlo dobrog ili odličnog đaka? Zato nije čudo što raste broj učenika koji zanemaruju školske obaveze i imaju loše ocene.
    Ocenjivanje je neizbežna tema za pedagoško-psihološku službu, ali ono što bih ja istakla je, po mom mišljenju ispravan  stav, da je nedovoljna ocena u osnovnoj školi, više vaspitna mera nego  ocena nivoa usvojenosti gradiva, jer u klupama osnovaca sede budući akademici i čistači ulica. Osnovna škola je obavezna i ima dece koja je nikad ne bi završila, ako im postavite zahteve koji su , po mišljenju nastavnika , minimum za prolaz. No, to ne znači da ocene 3,4 i 5 imaju isti tretman, za njih je opravdan strog kriterijum.
     Sa srednjom školom je sasvim drugi slučaj, jer učenik ili ima dovoljno znanja da bi obavljao izabrani poziv ili ga nema. Srednju školu ne moraju svi koji su upisali i da  završe. U ovim školama su, katkad, problem nastavnici čija oblast nije od presudnog značaja za obavljanje izabranog poziva (slučaj metaloglodača, koji u Jugoslaviji osvoja drugo mesto u struci, a profesor istorije ga obara na popravnom ispitu). Ili kad nastavik likovnog (ili bilo koji drugi nastavnik ) podeli 15 i više nedovoljnih ocena, ne shvatajući da je takvim svojim odnosom ocenjivao, u prvom redu, svoj rad. Figurativno rečeno,  deseta nedovoljna ocena, iz bilo kog predmeta, je nastanikova. Mi smo tu da učenike i naučimo, a ne samo ocenimo. Svako od nas mora biti svestan sa kojim ciljem, u kojoj školi i sa kakvim učenicima tačno radi.                                               
    Prethodno rečeno, osvrt je na trenutno stanje u školama i odnosi se na sve nas, a sada bih više pažnje posvetila saradnji između direktora i pedagogoško-psihološke službe .
    Prvi i osnovni uslov da pedagoško-psihološka služba da svoj maksimum, a direktoru predstavlja pomoć i oslonac je da direktor dobro upozna i kreće se u okvirima područja rada pedagoga i psihologa pri podeli radnih obaveza. Možda teoretski suvišno pitanje : Zašto o tome pričam? To se podrazumeva!, ali praktično često se dešava da pedagozi dobijaju zadatke koje profesori ne rade, a ni direktori se ne bi time bavili..što rezultira nezadovoljstvom i nedostatkom vremena i motivacije za obavljanje  svojih obaveza u kojima su stručniji i dali bi mnogo bolje rezultate. U takvoj organizaciji pedagoško-psihološka služba postaje “odmoć” direktoru škole ili u najboljem slučaju stručna služba prestaje da bude produktivna i prepušta se radu samo na papiru,a njeni potencijali ostaju neiskorišćeni.
   A šta se dešava kada direktor stručno i mudro upravlja ovom saradnjom? Ona postaje njegova “produžena ruka”. Navešću nekoliko oblasti kojima se bavi pedagoško-psihološka služba, kao i kako se rezultati njihovog rada ogeledaju na rad direktora škole.
   Israživački rad: Kroz proces evaluacije, sociometrije i različitih anketiranja dolaze do izuzetno validnih , verodostojnih, nepristrasnih i nadasve korisnih informacija koje posle pedagoško-psihološke obrade daju jasne i nedvosmislene smernice za rad direktora. Npr.od 6 odeljenja Medicinske škole u prvom razredu u 4 se srpski pojavljuje kao najteži predmet pri anketiranju učenika što nedvosmisleno ukazuje na potrebu da direktor obrati pažnju na rad tog profesora ili se pri evaluaciji kod više anketiranih učenika pojavljuje komentar da profesor učenike naziva pogrdnim imenima ili na času telefonira, redovno kasni na časove i čini slične prekršaje, a pri tom predaje jedan od stručnih I veoma važnih  predmeta.
   Individualni razgovori: Kroz individualne razgovore pedagoško-psihološka služba uglavnom dobije saznanja o uzrocima ponašanja problematičnih ili pak isuviše povučenih učenika, a to je izuzetno važno uzeti u obzir pri izricanju vaspitno-disciplinskih mera ili donošenju bilo kakvih odluka u vezi sa tim učenikom.
 
     Pri izradi rasporeda neophodno je konsultovati pedagoško-psihološku službu, zbog pravilne raspodele obaveza učenika da bi postigli najbolje rezultate, a sa tim ciljem smo svi u vaspitno-obrazovnom procesu.
     Postoje izuzetno korisni pedagoško-psihološki saveti, na koji način je najbolje formulisati pravila ponašanja u školi, ukratko, ne sme biti puno pravila, moraju biti precizna, jasna, odnositi se ono što treba raditi, a ne  ono što ne treba ( naprimer: “Ne sme se kasniti na časove”, već treba reći “Na časove se mora dolaziti na vreme” ili Nekulturno ponašanje nije dozvoljeno, jer takvo pravilo se može protumačiti na puno različitih načina i adolescentima takvo pravilo ne daje informaciju šta u stvari treba da rade da ne bi prekršili pravila škole, za prekršaje, naravno nedvosmisleno moraju biti upoznati i sa eventualnim sankcijama i kaznama ).
   Verujem da nisam rekla za Vas potpuno nove stvari, ali postigla sam cilj ukoliko su Vam se “složile” misli na ove teme, izrodi se neka poslovna ideja ili se popravi neki poslovni odnos.
   A zašto smo pričali o svemu tome? Kada ste nadrećeni visoko-obrazovanim ljudima, svaki radni zadatak koji dajete naićiće,otvoreno ili ne, na kritički stav kod zaposlenih i ukoliko nisu zadovoljni to će se odraziti na kvalitet rada, a kada se to dešava u školi odražava se na kvalitet rada i odnosa sa učenicima.
Pa da se još bolje upoznamo, ne može da škodi…

Iz ugla pedagoga……….Snežana Golić  J